- O Sveučilištu
- Studiji i studiranje
- Istraživanje
- Suradnja
- Novosti i press
Umijeće poučavanja često se definira kao oblikovanje i upravljanje obrazovnim okruženjem i iskustvom osobe koja uči sa svrhom poticanja i ostvarenja željenih ishoda učenja. Iz toga proizlazi da je preduvjet uspješnog poučavanja poznavanje samog procesa učenja, kao i činitelja koji ga olakšavaju ili otežavaju na različitim obrazovnim razinama.
Različiti pristupi učenju slažu se da je učenje proces koji dovodi do relativno trajnih, stečenih promjena u funkcioniranju pojedinca. Dok su se bihevioristički pristupi učenju usmjeravali na objašnjavanje vanjskih promjena u ponašanju (primjerice, kakve posljedice na ponašanje imaju potkrjepljenja ili kazne), kognitivistički pristupi se više bave unutrašnjim promjenama u znanju, mišljenju, vrijednostima, stavovima i samopoimanju.
Danas se u središtu kognitivističkog pristupa učenju i pamćenju nalaze modeli ljudske obrade informacija, koji se bave time kako opažamo podražaje iz okoline, kako obrađujemo informacije u radnom pamćenju, kako ih povezujemo s ranije usvojenim znanjem te kako novo znanje pohranjujemo u pamćenju i kako ga se dosjećamo.
Socijalne teorije učenja proučavaju proces učenja i njegove ishode u socijalnom okruženju. One osobito naglašavaju važnost opservacijskog učenja – ljudi uče promatranjem ponašanja drugih (npr. nastavnika), ali i promatranjem posljedica koje neko ponašanje ima po druge osobe.
Kada studenti imaju dubinski pristup učenju, usmjereni su na značenje i razumijevanje gradiva koje uče, povezuju ideje koje nastavnik iznosi s prethodnim iskustvom i pokazuju aktivni interes za sadržaj kolegija. S druge strane, oni koji imaju površinski pristup učenju usmjereni su na rutinsko zapamćivanje činjenica i postupaka, ne shvaćaju smisao iznesenih ideja i cilj im je da jednostavno izađu na kraj sa zahtjevima kolegija, ne pokazujući dublje razumijevanje i interes za njega. Treći pristup učenju je tzv. strateški pristup. Namjera toga pristupa je postići što bolje ocjene, pa on uključuje konzistentno ulaganje truda u učenje, nalaženje pravih uvjeta za učenje te usmjeravanje rada prema percepciji preferencija nastavnika. Naravno, studenti koji imaju dubinski ili strateški pristup učenju, postižu bolje rezultate od studenata koji imaju površinski pristup.
Studentski pristupi učenju donekle ovise o njihovu doživljaju okruženja u kojem se uči. Ukoliko studenti percipiraju da je poučavanje kvalitetno, da su ciljevi jasni i da oni sami imaju svojevrsnu neovisnost u procesu učenja, vjerojatno će usvojiti dubinski pristup, a ako percipiraju da su radne obveze prezahtjevne i da se ispitima mjeri doslovno učenje, vjerojatnije će izabrati površinski pristup učenju.
Strategije učenja su misaoni postupci koje koristimo kako bismo si olakšali stjecanje, pohranu ili dosjećanje informacija, odnosno specifični postupci koje poduzimamo kako bismo učenje učinili lakšim, bržim, zabavnijim i učinkovitijim. Kognitivne strategije učenja su ponavljanje, organizacija i elaboracija, a metakognitivne strategije su planiranje, samonadgledanje i regulacija učenja.
Strategija ponavljanja odnosi se na višekratno prelaženje preko informacija bez napora usmjerenog prema njihovoj preradi, dakle na doslovno učenje napamet. No nije preporučljivo prilikom učenja koristiti samo tu strategiju, jer na taj način usvojene činjenice brzo zaboravljamo, a takvo učenje je naporno, dugotrajno i ne omogućuje razumijevanje i povezivanje s drugim područjima.
Strategija organizacije odnosi se na organiziranje materijala koji se uči na neki sustavan način. Ona uključuje podvlačenje bitnih pojmova, crtanje tablica, dijagrama i grafičkih prikaza kako bi gradivo bilo bolje strukturirano, izrađivanje kratkih sažetaka najvažnijih dijelova gradiva, te pravljenje popisa stručnih izraza i definicija.
Strategija elaboracije podrazumijeva povezivanje gradiva koje učimo s informacijama koje već od prije znamo iz toga ili iz srodnih područja. Takvim se povezivanjem nove informacije puno bolje uče nego ako su izolirane od drugih stvari koje već znamo.
Naravno, korištenje različitih strategija učenja povezano je i s načinom ispitivanja znanja – ukoliko se ispit sastoji od pitanja u kojima se traži samo reprodukcija činjenica, vjerojatnije je da će studenti učiti doslovno, strategijom ponavljanja, nego ako znaju da će u ispitu biti pitanja u kojima se traži primjena ili kritičko promišljanje gradiva.
Vrlo su bitne i metakognitivne strategije. Planiranje se odnosi na procjenu vremena potrebnog za učenje, planiranje redoslijeda kojim će se kroz gradivo prolaziti i slično. Samonadgledanje se odnosi na to koliko student prati, nadzire i kontrolira vlastito razumijevanje i napredovanje u gradivu. Regulacija učenja se odnosi na to kako student regulira svoje učenje ovisno o zahtjevima gradiva, ispita i ciljevima učenja koje si je postavio (primjerice, ako shvati da određeni način učenja nije učinkovit, treba pokušati s nekim drugim načinom).
Ljudi se razlikuju prema načinima učenja koje preferiraju i s pomoću kojih najlakše uče. Jedan od najpoznatijih modela stilova učenja razvili su Fleming i Mills (1992). Oni stilove učenja dijele u četiri skupine:
Vizualni stil: osobe s takvim stilom učenja najviše se pri primanju informacija oslanjaju na svoj vid. Zbog toga preferiraju nastavnike koji u poučavanju upotrebljavaju što više vizualnih materijala – prezentacija, slika, dijagrama, grafova, filmova.
Auditivni stil: osobe s takvim stilom učenja najbolje uče kad čuju informacije koje moraju usvojiti. Uz vlastita i tuđa izlaganja, vole kada se u poučavanju upotrebljavaju rasprave, debate i druge metode koje zahtijevaju aktivno sudjelovanje studenata.
Digitalni stil: studenti s digitalnim stilom učenja najučinkovitije uče kada trebaju čitati ili pisati o temi koja se obrađuje. Fleming i Mills navode da su studenti takvoga stila učenja vrlo uspješni u tradicionalnom obrazovnom okruženju, čiji se zahtjevi i najviše poklapaju s tim stilom učenja.
Kinestetički stil: studenti koji preferiraju takav stil učenja imaju izvrsnu okulomotornu koordinaciju i mehaničke sposobnosti. Oni su najučinkovitiji kad se od njih traži da aktivno manipuliraju materijalom o kojem uče. Stoga preferiraju poučavanje vođenim otkrivanjem, rad u laboratoriju, rad na terenu, studije slučajeva, igranje uloga i slično.
Naravno, svaka osoba može koristiti više tih stilova, ali obično jedan od njih dominira.
Pripremile: Nina Pavlin-Bernardić i Vesna Vlahović-Štetić
