- O Sveučilištu
- Studiji i studiranje
- Istraživanje
- Suradnja
- Novosti i press
Posao nastavnika je praćenje i mjerenje studentskog napredovanja. Najčešće pratimo studentski napredak u znanju ili u stjecanju vještina.
Utvrđivanje tog napretka daje povratne informacije nastavniku, ali i studentu.
Za nastavnika te informacije mogu imati formativnu ili sumativnu svrhu. Formativna provjera služi za utvrđivanje studentskih predznanja ili znanja i vještina usvojenih tijekom dijela pouke. Cilj tako prikupljenih informacija je bolje planiranje pouke određenom studentskom uzorku, planiranje primjerenih sadržaja i metoda poučavanja. Sumativna provjera, nakon provedenog poučavanja, služi za ocjenjivanje studenata, ali istodobno daje i nastavniku povratnu informaciju o djelotvornosti poučavanja.
S druge strane provjera znanja daje studentima informaciju o njihovu znanju i napredovanju te ih može uputiti na dodatno učenje. Dobra povratna informacija o rezultatu ispita ima informativnu ulogu i poboljšava budući uradak studenta, ali može djelovati i poticajno na motivaciju.
Osim toga provjera znanja, odnosno ocjena koju student dobiva nakon provjere, jest i informacija budućem poslodavcu. Kako diplomu prati i informacija o rezultatima na ispitima, poslodavac ima detaljan uvid u postignuća studenta na studiju, tj. na temelju ocjena može procjenjivati u kojoj mjeri je student svladao znanja i vještine tijekom studija.
Ispiti znanja mogu biti usmeni, pisani ili procjena studentskog uratka. Svaka od tih vrsta provjera ima svoje prednosti i nedostatke.
Usmeni ispiti se sve manje rabe, ali oni su u nekim područjima gotovo nezamjenjivi (kad je važna provjera komunikacijskih vještina). Prednosti tih ispita jesu:
Pisani ispiti su sve više u uporabi, a njihove su prednosti:
Procjena studentskog uratka koristi se u nekim akademskim područjima za provjeru stečene vještine (primjerice popravak zuba koji izvrši budući stomatolog ili uspješno mjerenje koje obavi budući inženjer strojarstva). Prednost takve provjere jest procjena stvarnog, praktičnog studentskog uratka, a ne samo stečenih teorijskih znanja.
Rezultati dobiveni pisanim ispitom znanja mogu se interpretirati normativno ili kriterijski. Ukoliko rezultat koji je postigao pojedinac uspoređujemo s rezultatima koje postiže odgovarajuća skupina studenata (svi studenti te generacije), riječ je o normativnom vrednovanju. Normativnom interpretacijom određena je pozicija studenta u odnosu na referentnu skupinu, ali ona nam ne govori ništa o tome koja znanja taj student ima, odnosno koje sadržaje nije svladao.
Pri kriterijskom vrednovanju na temelju rezultata ispitivanja zaključuje se što student zna, bez obzira na znanja drugih studenata. Ta interpretacija govori u kojem je stupnju znanje usvojeno ili uspoređuje učinak na ispitu s nekim unaprijed zadanim kriterijem.
Ovisno o željenoj vrsti interpretacije rezultata ispitivanja moguće je konstruirati i odgovarajuće vrste testova - normativne ili kriterijske. Normativni testovi sastavljeni su tako da što bolje razlikuju ispitanike, a kriterijski testovi tako da što bolje opisuju stečena znanja. Uz neke kompromise moguće je konstruirati testove koji omogućuju i kriterijsku i normativnu interpretaciju rezultata.
Najčešće govorimo o tri vrste zadataka u ispitima znanja:
Različiti zadaci ispituju različite obrazovne ishode i valjalo bi ih pažljivo odabirati i kombinirati kako bi se dobila najjasnija slika o studentskom znanju. Sve te vrste zadataka imaju istodobno i prednosti i nedostatke koje treba dobro poznavati kako bi se zadaci u ispitima znanja primjereno uporabili.
Broj zadataka u ispitu ovisi o provjeravanim obrazovnim ciljevima, o svrsi i vrsti ispita te o vrsti zadataka u ispitu. Prije konstrukcije samih zadataka valja odrediti što će se mjeriti i koliki će broj pitanja pokrivati pojedino područje gradiva.
Studentski uradak na ispitu valja transformirati na skalu školskih ocjena (1-5). Pridavanje ocjena bodovima na ispitu može se izvršiti uz relativni i apsolutni kriterij. Uz uporabu relativnog kriterija studentski rezultati na ispitu se dijele prema normalnoj distribuciji u kategorije kojima se pridaju odgovarajuće ocjene.
Ta se transformacija može napraviti i tako da se odredi minimalan broj bodova na ispitu koji donosi pozitivnu ocjenu i nakon toga se postignuti rezultati dijele prema normalnoj distribuciji od minimalnog potrebnog za prolaz do najvišeg postignutog.
Nedostatak takvoga načina ocjenjivanja je prilagodba ocjena znanju unutar skupine (generacije) pa moguće da dva studenta u različitim generacijama za isto znanje dobiju različite ocjene.
Uz apsolutni kriterij unaprijed se odredi koja količina pokazanog znanja odgovara kojoj ocjeni. U tom slučaju rezultat studenta ne ovisi o njegovu položaju unutar generacije, već o postignuću na skali koja je unaprijed određena.
Pripremile: Vesna Vlahović-Štetić i Nina Pavlin-Bernardić
